Biti, rasti, graditi

Jelisaveta Blagojević

Trudnoća kao specifični fenomen koji je, između ostalog, konstruisan našim promišljanjima o rodu, telesnosti, rađanju, seksualnosti, ali i o životu, postojanju, rastu i izgradnji, za većinu najćešće nije tema i nije nešto što uopšte treba problematizovati. 

Ukoliko pođemo od pretpostavke da nam Google pretraga najčešće zapravo samo vraća ono što najviše zanima većinu ili što većina najviše želi da pročita, čuje ili sazna, ispostavlja se da o trudnoći nikada i ne želimo da saznamo ništa više od toga kako bismo mogli da nazovemo dete, ili neke praktične savete za trudnice.

Kada na Google pretrazivaču ukucamo “etimologija reči trudnoća”, među prvim linkovima na koje nas pretraživač upućuje je Forum trudnoća: Značenje imena. Ringeraja.ba ili Dječija imena. Ringeraja.ba ili blogovi koji upućuju na teme kao što su Carski rez, akušerska operacija, trudnoća nakon operacije i slično. Kada se upustimo u jednu ovakvu pretragu najpribližniju poveznicu pronalazimo na stranici Psovka – Wikipedija.hr gde nam kažu sledeće: jedan je od najčešćih glagola koji poprima razne oblike i izvedenice u psovkama je glagol jebati. Dolazi od ie.*h₃yeb^h- što je u sanskritu dalo yabhati, a u slavenskim jezicima izvedenice poput jebati u hrvatskom, jebać u poljskom, ебать u ruskom i sl. it u nam se konačno kaže da su te reči srodne s grč. riječju zephyros (koja se povezuje s vjerovanjem da zapadni vjetar donosi trudnoću). Neki smatraju da su ove riječi izvedene od korijena *b^hu- što znači "biti", "rasti" i "graditi".

Serija fotografija Drugačiji stav Marijane Jovanović i foto studija Novi dirižabl upravo nastoji da problematizuje iskustvo trudnoće i načine na koje se to iskustvo uklapa u već postojeće steoretipe o ženama i ženstvenosti u odnosu na trudnoću i rađanje kao navodno ostvarenje svrhe postojanja svake žene i realizaciju njene suštine. (F. Niče  jednom je ironično rekao: “Sve u ženi ima rešenje, zove se trudnoća”)

Trudno žensko telo  je međutim moguće tumačiti kao mesto paradoksa. S jedne strane možemo govoriti o stereotipu u skladu s kojim se na trudno žensko telo gleda kao na poteškoću (na šta direktno upućuje i etimologija reči gravidnost), pasivno, slabo, nemoćno, nepoželjno i ograničeno, što često opasno klizi u metaforu o bolesti, naime, telo je i doslovno  izmešteno u nekakvo jedva dokučivo i misteriozno “drugo stanje”, dok se s druge strane slavi mitska predstava o materinstvu i stanju blagoslovenosti koja svoje uporište pronalazi u ushićenju činom stvaranja života i produžetka vrste.

U prikazanoj seriji fotografija autori se poigravaju sa stereotipnim predstavama o trudnoći fotografišući trudnicu u tipično muškom, grubom i sirovom kontekstu u ulozi automehaničara, bubnjara, drvoseča, građevinca, kik boksera, itd; poigravaju se sa politikama predstavljanja ženske telesnosti pre svega time što izabiraju da trudno, upadljivo preoblikovano i transformisano žensko telo izmeste iz sfere privatnosti i zaštićenosti i udobno ga smeste u javni, naglašeno muški kontekst i prikažu kao aktivno, sposobno da deluje i proizvodi i na drugačije načine osim da bude prezaštićeni kontejner budućeg života čime u stvari pokušavaju da izbegnu da trudno telo svedu i redukuju na čisto prokreativnu funkciju. Na taj način, trudnica se svrsishodno lišava onog nazovi prirodnog i hrabro stupa u područje društvenog naglašavajući svoju potrebu za slobodom i preuzimanjem jedne drugačije vrste odgovornosti prema vlastitom telu i detetu koje nosi. Autori hoće da nas podstaknu da prigrlimo svoju transformaciju i radosno napravimo jedan korak više.

Trudno telo

Adriana Zaharijević

Zamislimo svet u kojem se nikada nije bilo trudno. Odmah recimo: jako je teško, gotovo nemoguće, zamisliti takav svet, jer je naše viđenje uslovljeno slikama tela koja se transformišu i proizvodima takvih tela, i jer je naše mišljenje o vremenu, prostoru, razvoju, životu i smrti, duboko omeđeno opipljivim i zamislivim trudnoćama. Ipak, pokušajmo da zamislimo takav svet u kojem ne raspolažemo ni slikama preobražaja ženskog tela, ni predstavama koje u trudnoću upisuju početke i krajeve koji organizuju naše shvatanje nastajanja, promene i prestajanja. Oslobođene tog znanja o trudnoći, znanja koja znamo čak i  ako nikada nismo bile/i trudne/i, čak i ako nikada nismo bile podložne iskustvu transformacije sopstvene telesnosti, lišeni smo i razumevanja širokog prostora normi koje okružuju i prodiru u trudno telo. Zamislimo da tako lišeni ili oslobođeni težine gravidnosti ili pratećih predstava o blagoslovenosti i/ili penetriranom, umnoženom telu, posmatramo seriju fotografija Drugačiji stav.

U svetu u kojem se nikada nije bilo trudno, te bi moćne, rečite fotografije bile neme, nerazumljive – ili samorazumljive – u svakom slučaju, nekomunikativne. One ne bi zbunjivale, u njima ne bi bilo zapleta, ne bi nadirale na sva naša čula, ne bi razdirale naše pojmove o mogućem, dozvoljenom, opasnom. U svetu u kojem ne postoje istorije trudnoća, istorije tumačenja sposobnosti trudnih tela, njihovih unutrašnjih ograničenja i spoljašnjih prepreka koje se normiraju društveno poželjnim ponašanjem, u takvom svetu ne bismo razumele šta nam govore ove fotografije i zbog čega je njihova poruka tako snažna.

Feministkinje su na različite načine promišljale svet trudnih tela: neke su u njemu videle prepreku za potpuno i temeljno uživanje prava koja čoveku pripadaju samo na osnovu njegove ljudskosti; druge su pak upravo u trudnoći videle distinkciju ženskosti, njen ključni potencijal. No, i jedne i druge su uračunavale istorije trudnoća koje su ženama na temelju mogućnosti njihovog tela odricale učešće u svetu pune ljudskosti, učešće u svetu u kojem se prava ne mere na temelju čudnovate sposobnosti tela da raste, da se širi, da pruža prostor (svakom) novom telu. Feministkinje su, dakle, o trudnom telu mislile uglavnom kao o posebnom telu (drugom stanju) koje se, posle relativno kratkog vremena, nadilazi, i koje stoga ne sme ostati upisano u potonje uloge koje post-trudnim ženama pripadaju. Pitanje je, međutim – i to pitanje postavlja ova izložba – kako misliti celovitost izbora u koje se upuštamo i kroz koje propuštamo sopstvena tela; kako ne misliti drugo stanje kao drugo; kako svaki put odustati od mišljenja trudnoće kao jedne u dugom, istorijski pregnantnom nizu trudnoća koje nam propisuju šta trudna tela jesu, šta mogu i zašto ne mogu sve druge stvari. One koje prikazuju fotografije Marijane Jovanović i foto studija Novi dirižabl.

Campaign “Who gives you the right?” is initiated and produced in a collaboration between IPAK Center and a Festival of Feminist Culture and Action BeFem. The project has emerged with intention to indicate and problematize consequences of a controversial regulation of Law of realization of rights of health protection of children, pregnant women and mothers. The regulation orders that pregnant women who have an abortion, miscarriage or stillborn child are deprived of their right to health protection and therefore their public health insurances, and for their confidential data to be shared with National Health Insurance Fund. Controversial regulation of this law implies systematic tracking of women who had an abortion, miscarriage or stillborn children, and a consequence of this regulation is potential establishment of national register of women who had abortion, as well as systematic registry and additional control by health workers and introduction of new bureaucratic procedures. It is indicative that the suggestion of this law has been put in a close context with recent engagement of Serbian Orthodox Church. Its inclusion within advisory sphere regarding interruption of pregnancy and ubiquitous political messages about the fall of birthrate and measures against it aims at successful prevention of it though the registry of women who have not delivered “live national body”. Recent comment of patriarch Irinej during his visit to gynecological and obstetric clinics “Narodni Front” adds up to this often tacit regulation as well to dangers it bears.

Center for research of cultures, politics and identities (IPAK Center) invites all relevant government and non-government organizations to join in support and division of responsibility for the law that would signify female body as maternity body, birth giving body, abortion body or miscarriage body. This regulation reduces social role of women to successful production of national body and therefore reduces it to exposed, registered body which does not fulfill the criteria and which directly brings into question constitutional rights of women to health protection and personal data confidentiality.